svijet

U četvrtak, 2. listopada ove godine, u Galeriji Kraluš, Sveti Ivan Zelina, održana je posve neobična izložba književnice Božice Jelušić, koja je javnosti izložila originale svojih rukopisno-crtežnih djela što ih je radila tijekom više od pedeset godina…

Spašeni dani, piši riši － likovno-književna izložba Božice Jelušić u zelinskom Kralušu za kulturnu se javnost pokazala izvanrednim doživljajem, održanim u ugodnoj atmosferi galerije u Zelini.

Sandra Pocrnić Mlakar, nakladnica i spisateljica, ovako je vidjela tu sasvim nestandardnu izložbu: “Crteži i rukopisi Božice Jelušić izloženi su u Galeriji Kraluš i time je ova književnica i pjesnikinja predstavila i svoje likovno stvaralaštvo, na što ju je potaknuo Marijan Grakalić, kustos Galerije Kraluš i glavni urednik portala za kulturu Radiogornjigrad.

 Otvarajući izložbu, Božica Jelušić podsjetila je na kreativne potencijale malih mjesta koja nikada nisu tako mala da u njima ne bi mogao izrasti velik čovjek. Izložba crteža i rukopisa Božice Jelušić podsjetila me je na izložbu u povodu njezine obljetnice 70/50 u Đurđevcu, gdje su također bili izloženi rukopisi, a i bilježnice koje književnica disciplinirano ispisuje i iscrtava od svojih gimnazijskih dana.”  

Na otvorenju likovno-književne izložbe u Galeriji Kraluš, slijeva na sedno: Vesna Bičak-Dananić, ravnateljica Pučkog otvorenog Sveučilišta Sveti Ivan Zelina, Marijan Grakalić, kustos, i autorica, Božica Jelušić

Božica Jelušić snažno je pjesničko i književno ime u hravtskoj književnosti. Rođena je u Pitomači 1951. Obrazovala se na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, a radila je kao novinarka, kustosica te profesorica engleskoga jezika. Poeziju stvara na hrvatskom standardnom jeziku i na kajkavskom dijalektu. Objavila je više od 12 zbirki poezije, knjigu eseja, a ukoričila je i knjigu kolumni. Piše također likovne i književne kritike, putopisnu prozu te pjesme za djecu. Prevodi s engleskog jezika.

Tekst: N.K.B, Fotografije: Zoran Osrečak

U Stubičkim je Toplicama, u ugodnom ambijentu Parka Matije Gupca, održan Festival poezije i dodjela Nagrade Vesna Parun. Ovo događanje već osmi put za redom poezijom njeguje sjećanje na jednu od najvećih hrvatskih pjesnikinja promovirajući istodobno najbolje od hrvatskoga pjesništva…  

Ovogodišnji, osmi po redu pjesnički festival u Stubičkim Toplicama okupio je tridesetak pjesnika iz cijele Hrvatske. Prema riječima organizatora Nikole Kristića, zanimanje za manifestaciju posvećenu velikoj hrvatskoj pjesnikinji Vesni Parun svake godine ima sve više poklonika. Park u mjestu gdje je Vesna Parun provela svoje posljednje godine života postao je središtem pjesničke riječi, a planira se i uređenje šetnice posvećene slavnoj pjesnikinji.  Prosudbeno povjerenstvo pjesničkog festivala “Nagrada Vesna Parun” 2025. godine  – Ljubica Ribić, Diana Burazer i Bogdan Arnautović – nagradili su pjesnike Sonju Kušec Bećirević, Dragu Štambuka i Stanku Gjurić.  Prvu nagradu dobila je zagrebačka profesorica i pjesnikinja Sonja Kušec Bećirević, za pjesmu ”Tvoje ime”,  koju je posvetila svom suprugu Aliji, odnosno Abdulahu.  “Posebno mi je drago što su tu odluku, prema  riječima članice povjerenstva Ljubice Ribić, donijeli jednoglasno, osluškujući pri tom reakciju publike dok sam govorila svoje stihove.”

Drugo mjesto pripalo je akademiku i pjesniku te veleposlaniku u Iranu, Dragi Štambuku, koji je svoje stihove poslao na audio snimci. Treću pak nagradu dobila je proslavljena pjesnikinja Stanka Gjurić. Valja napomenuti da su ovu nagradu do sada dobili afirmirani pjesnici poput Diane Burazer, Ljubice Ribić, Marije Lamot, Bogdana Arnautovića itd. Osim nagrađenih, žiri je pohvalio i radove šest autora, među kojima je zapažena i mlada pjesnikinja Magdalena Blagec iz Donje Stubice. Dočim je publiku u vrlo ugodnom ambijentu Parka oduševio glazbeni dio programa koji su svojim nastupima obogatili lokalni glazbenici.

 “Baš toj publici, uglavnom pjesnicima, sudionicima Festivala, ali i (ne)namjernicima koji su nas slušali, želim posebno zahvaliti. Dok sam govorila, gledala sam njihova lica, osjetila posvemašnju pozornost i čaroliju koja se ne stvori uvijek, ali kad je tu, između pjesnika i slušatelja, dogodi se nešto posebno” – rekla je poslije dobitnica prve nagrade Sonja Kušec Bećirević. “I, naravno, hvala mom Abdulahu čije ime je u meni pri prvom našem susretu odjeknulo posebno i sudbinski…”  

Sonja Kušec Bećirević govori svoje stihove na dodjeli Nagrade Vesna Parun

 Sonja Kušec Bećirević rođena je u Zagrebu 1960. godine. Ondje je završila Klasičnu gimnaziju i srednju muzičku školu Pavla Markovca, smjer flauta, te matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Cijeli radni vijek predavala je matematiku u dvije zagrebačke srednje škole. Objavila je dosad zbirku pjesama „Osni presjek“, 2008., te “Pjevam i pričam” (2019.), knjigu u kojoj autorica kronološki sažima svoj život kroz stihove, ali i kratke priče. Mnoge Sonjine pjesme i priče izašle su u skupnim zbirkama i zbornicima brojnih pjesničkih susreta, a za svoje pisanje dobila je i nekoliko nagrada i pohvala. Prva „Nagrada Vesna Parun“ 2025. za autoricu je posebno važna jer dolazi nakon sedam godina sudjelovanja na Festivalu u Stubičkim Toplicama i već jednom osvojene druge nagrade (2022. godine). Za ovogodišnji festival Sonja je odabrala ljubavnu pjesmu „Tvoje ime“, posvećenu  suprugu Abdulahu, kojom se htjela ljubavnim stihovima suprotstaviti svakodnevnom ludilu mržnje, rata i najstrašnijih ljudskih stradanja kojima svjedočimo.  

Tekst: N.K.B. Fotografije: privatni izvori

U subotu, 7. lipnja, u zelinskoj je Galeriji Kraluš u tamošnjem Pučkom otvorenom učilištu, upriličena izložba i promocija nove editivne uspješnice Turističke zajednice Sv. Ivan Zelina – odnosno, trećega izdanja haiku putopisa Samuraji šanka, autora Marijana Grakalića. Treće, dopunjeno izdanje knjige osnaženo je karikaturama zelinskih “samuraja” što ih je u ozbiljno-komičnom duhu maestralno napravio proslavljeni Stiv Cinik…

Na promociji trećeg izdanja knjige Samuraji šanka Marijana Grakalića te izložbe karikatura Stiva Cinika govorili su (slijeva na desno): Stiv Cinik, Marijan Grakalić, Vesna Bičak Dananić, Marinka Zubčić Mubrin i Hrvoje Košćec

Sve je zapravo počelo dolaskom pjesnika, pisca i poetskog globtrottera Marijana Grakalića u Blaževdol, u predgrađe novo-starog središta kontinentalne vinske kulture, Sveti Ivan Zelina. Direktorica TZG Svetog Ivana Zeline, Marinka Zubčić Mubrin, prepoznala je vrlo brzo izvrsnu prigodu kako poezijom predstavi cijeli zelinski kraj poznat po vinu i vinogradima. Potporu tom projektu iskazao je i donedavni gradonačelnik Sv. Ivana Zeline, Hrvoje Košćec.

S izložbe i promocije: Zelinski samuraji, odnosno članovi udruge vinara i vinogradara Brina zabilježeni su karikaturama u knjizi i na izložbi

Knjiga “Samuraji šanka”, napravljena u džepnom formatu, unijela je u tradicionalni haiku  – umjesto dočaravanja krajolika – ironičnu, liričnu gotovo narodski vještu britkost, premda autor ne izlazi iz liričnosti i pravila koja čini potku te istočnjačke forme. Sadržajno, šank je svojevrsni krajolik u Grakalićevim intrizičnim stihovima, a u kojem uživaju Zeličanci, prepušteni čulnim senzacijama koje u njih izaziva blagodarna kapljica kraljevine. Kroz istančanu haiku formu koja sama po sebi donosi  tisuće slika i značenja, Grakalić priča o čežnji, putovanju, vinogradu, djetinjstvu, zgodama i nezgodama noći i jutra, te ponajprije uživanju u ljepoti zelinskoga brdovitog, vinorodnog i bogatog kraja. Potraga za dobrim šankom (potraga za poetskim krajolikom!) u knjizi se preoblikovala u poetsko-turistički vodič, posredni pregled mjesta i događaja, ali i jednokratnih emocija. Knjigu, uz to, preplavljuju originalne i duhovite upute za sve vitezove poezije, ljubitelje dobre kapljice i putnike namjernike koji se zateknu u ovom kraju vina i vinograda. Ne čudi stoga što su  Samuraji šanka u vrlo kratkom vremenu postali važno duhovno putovanje cestama i stazama zelinskoga kraja, za što će direktorica TZG Sveti Ivan Zelina, Marinka Zubčić Mubrin, reći kako su to “kratke priče velikih doživljaja”, ali i zabilježiti u povodu promocije trećega izdanja knjige i izložbe karikatura:  “Samuraje šanka možemo okarakterizirati kao vladare svih degustacija, poznavatelje svih životnih perspektiva i čuvare najvažnijih uspomena. Kao važan dio suživota Zelinčana i svih posjetitelja, zaslužili su biti zabilježeni u kratkoj pjesničkoj formi Marijana Grakalića, koji im je posvetio zasluženu misao, osjećaj i stih. Kratkoća pjesničke forme sami je nektar života koji kola i bruji zelinskim bregima, ulicama i među stolovima. Posjetiti Zelinu, uživati u ljepotama brega i vinograda, a propustiti inspiraciju koju u sebi nose samuraji šanka, gotovo kao da je pola doživljaja…  Kako bi sve bilo dobro i veselo shvaćeno, pa i objašnjeno, zbirka je obogaćena karikaturama Stiva Cinika koje jačaju dojam za sigurnu inspiraciju na ovo zelinsko vinsko – samurajsko putovanje. Čekamo vas da zajedno stvaramo nove haiku stihove, naš Marijan Grakalić najbolji nam je učitelj”, napisala je Marinka Zubčić Mubrin.

Promociji knjige i izložbi karikatura prisustvovali su gosti iz Zeline i kulturnjaci te umjetnici iz Zagreba (gore i dolje).

Ukratko, pet godina nakon prvog i tri godine nakon drugog izdanja, Samuraji šanka i dalje su aktualno štivo. No može li haiku biti dovoljno rječit da nam dočara putopis? I što se dogodi kada se udruže Marijan Grakalić i Turistička zajednice, pita se  – dakako retorički – Marinka Zubčić Mubrin, direktoricaTZG Sv. Ivan Zelina u predgovoru knjizi Samuraji šanka, i dodaje: “Što kada nam vino ispriča priču o čežnji, putovanju, bregima, vinogradu, djetinjstvu, uživanju u čistoj nepatvorenoj ljepoti našeg brdovitog kraja, vinorodnog i bogatog.

Desno: Stiv Cinik i Marijan Grakalić, autorski samurajski dvojac

 Knjiga je prvotno zamišljena kao posve nekonvencionalan zelinski turistički vodič, ali je samo tri godine poslije tiskano drugo izdanje, dvojezično, s prijevodima pjesama na engleski i predstavljeno na promociji drugog izdanja na 9. festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru, gdje su  Marijan Grakalić i Marinka Zubčić Mubrin objasnili kako haiku može biti poetski putopis i kako se u svega par riječi može opisati tipična atmosfera ili neki zanimljiv događaj, naširoko prenijeti iskustvo iz birtije ili sa šanka. „Te su slike i prispodobe jednostavne i svakom lako razumljive, pa su ih mnogi od mojih prijatelja usvojili kao poučnu literaturu. Haiku, kratka opisna poetska forma nastala u Japanu tako je svoj dom stekla u srcu stare Europe gotovo prirodno, kao da raste s trsjem na našim brežuljcima i u vinogradima“, rekao je tada Grakalić.

Novinar i pisac Marijan Grakalić studirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Jedan je od pokretača časopisa Zoon Politikon (1978.) na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Surađivao je u najvažnijim medijima osamdesetih godina prošloga stoljeća. Od 1989. do 1993. bio je glavni urednik neovisna mjesečnika Azur journal,  a radio je i u nakladnićkoj kući Mladosti te u tjedniku Globus. Autor je vrlo zapaženih romana kao   Bivši čovjek, Posljednji Štignjedeci, Pogled u noć, knjige priča Smrt Jameca Joycea, zbirke poezije Pjesme vojnika itd. Pokretač je Gornjogradskog književnog festivala i Međunarodnog festivala književnosti u četiri godišnja doba te urednik vrlo čitanog portala za kulturu www.radiogornjigrad.blog.   

 Stiv Cinik, pravim imenom Stevan Šinik, obrazovani je likovni umjetnik, proslavljeni animator i karikaturist, a ovaj je zelinski haiku vodič obogatio nacrtavši četrdesetak karikatura članova Udruge vinogradara i vinara “Brina”,  portretirajući ih na svoj prepoznatljivi cinični likovni način. Dosad je radio na više animiranih dugometražnih filmova, tv serija i kratkih filmova;  objavio velik broj portretnih karikatura, ilustracija i stripova; dobitnik je više  nagrada i priznanja na svjetskim festivalima za karikaturu. Itd. Član je ULUPUH-a,  pri kojem je formirao sekciju za animirani film, strip, ilustraciju i karikaturu.

Tekst: N.K.Barbarić, Fotografije: Zoran Osrečak

Da je Galerija Kraluš u Pučkom otvorenom učilištu Sv. Ivan Zelina postala recentnim mjestom kulturnih zbivanja, često aktualnijim od obližnjih zagrebačkih kulturnih lokacija, pokazala je i izložba “Sto godina stripa: Maks i Maksić”, održana u subotu, 5. travnja, u podne, koja je privukla brojne posjetitelje ne samo iz Zeline, nego i iz Zagreba, odakle su na izložbu stigli ljudi iz svijeta stripa, slikarstva, kulture općenito. Dobro pripremljenu izložbu, koju je oblikovao i stripove obradio dizajner Zlatko Grgić, začinio je strip povjesničar i kustos ove izložbe Veljko Krulčić knjigom – “Sergej Mironović – Maks i Maksić, produkcija 1925.”…

“Što reći, nego da mi je srce puno… Kada vidiš panoe na zidu, koji nas vraćaju sto godina unazad i pričaju sasvim posebnu povijesnu, kulturološku, ali u svakom slučaju i lijepu priču, o pionirskim danima stripa  ne samo u Hrvatskoj, nego i u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, i kada imaš u rukama knjigu u kojoj je sabrano tvoje znanje o Mironoviću i počecima stripa, kao i prvih 39 tabli Maksa i Maksića, do kraja potisneš mjesece rada na ovim projektima…” –  rekao je Veljko Krulčić nakon izložbe.

Ovaj novinar i publicist stripom se bavi od srednjoškolskih dana, posebice poviješću hrvatskoga stripa te je među rijetkima u nas koji iz zaborava čuva crtače, scenariste, njihove junake, oporavljajući i priređujući albume domaćih autora. Ovaj put učinio je to priredivši remek-djelo karikaturista i strip crtača Sergeja Mironovića te ispričavši o njemu i njegovu radu, kao i vremenu u kojem je radio neke nove istine.

Na izložbi su govorili (s lijeva na desno): Enes Kišević, Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Nera Karolina Barbarić, Vesna Bičak-Dananić, Marijan Grakalić i gradonačelnik grada Sveti Ivan Zelina Hrvoje Košćec

Marijan Grakalić, inače kustos galerije Kraluš u Sv. Ivanu Zelini, koji je prepoznao vrijednost ove visoke kultune obljetnice, rekao je: “Ova aktualna izložba prvog stripa u Hrvata, ”Maks i Maksić” Sergeja Mironovića iz 1925. godine, te pretisak tog izdanja u posebnoj strip knjizi, a što su u našoj galeriji priredili Veljko Krulčić i Zlatko Grgić, zanimljiva je iz više osnova. Ponajprije, tu je  slikovnost stripa, koja je u vrijeme prve polovice 20. stoljeća bila pionirska kako u likovnom, tako i u medijskom, točnije novinarskom smislu. Veliko vrijeme stripa tada je tek počinjalo, a svoju kulminaciju i umjetničku dimenziju potvrdilo je u kasnijim desetljećima, najviše u sedamdesetima i osamdesetima prošloga stoljeća. Tada strip postaje u pravom smislu riječi važan i vrijedan dionik popularne kulture. Kasnije se događa stanovita devolucija koja prati i sva druga novinarska izdanja i forme jer se gubi ekonomsko i medijsko značenje tiskanih medija. No, mi smo ovom izložbom željeli ukazati na početak te, u neku ruku, novinarske umjetnosti i popularne zabave kakva je bila u nas u svojim počecima, a vidim da smo u tom uspjeli. Važno je i to što je ova izložba jedino takvo podsjećanje,  odnosno obilježavanje početaka stripa u Hrvata, a uspjela ga je iznjedriti naša mala galerija za koju je to najveći doseg  vrijedan  nacionalne razine galerijske djelatnost. Naravno, pripremamo i nove, druge projekte takvog značenja”, rekao je književnik Marijan Grakalić.   

Izložbu u povodu sto godina postojanja stripa u Hrvatskoj “Sergej Mironović: Maks i Maksić” posjetilo je mnogo autora sa zagrebačke kulturne scene

Produkciju ovoga vrijednoga projekta – izložbe i knjige – preuzelo je Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, direktorica kojega, Vesna Bičak-Dananić, ne krije zadovoljstvo činjenicom da su se ovim projektom Galerija Kraluš i PUO Sv. Ivan Zelina upisali na kulturnu kartu Hrvatske. “Do sada je u Kralušu izlagalo mnoštvo renomiranih autora iz okruženja, održane su brojne promocije knjiga ozbiljnih autora, realizirani, ukratko, zbilja važni projekti hrvatske kulture. Tim više”, reći će gospođa Vesna Bičak-Dananić, “što Galerija djeluje tek osam godina i nije dio neke velike kulturne sredine”.

Veljko Krulčić i Zlatko Grgić na izložbi

Izložbu i knjigu predstavuli su Veljko Krulčić, Zlatko Grgić, Marijan Grakalić, Vesna Bičak-Dananić, Nera Karolina Barbarić, Enes Kišević i Neven Paleček Papageno, a moći će se vidjeti do 8. svibnja 2025.

Tekst: N.K.B. Fotografije: Zoran Osrečak  

Krimići ili trileri su književna vrsta. Kao i svi književni žanrovi, podložni su dvjema vrstama autora: piscima manirističkog žanra, koji su golemo mnoštvo pisaca, neki dobri, neki manje dobri;  istinskim autorima, odnosno onim velikanima koji se ‘koriste’ žanrom kako bi ispričali život. Friedrich Glauser, švicarski pisac koji je živio između dva svjetska rata, tvrdio je da je svrha kriminalističkog romana pokazati “čovjeka i njegove borbe protiv sudbine”.  Ukratko, dobar kriminalistički pisac nadilazi žanr kriminalističkog romana i pokušava dati viziju života, ispričati život na dubok način. Ostalo su žanrovski autori koji proizvode književnu zabavu. No, kako je to u nas i tko su domaći pisci krimića – donosi Sandra Pocrnić Mlakar u svojoj knjizi “Zagorkini sljedbenici”…

Piše: Sandra Pocrnić Mlakar

Pisci žanrovske literature dosjetljivi su i talentirani marljivi rutineri, koji zadivljuju vještinom variranja motiva, likova, scenografija, zapleta i raspleta unutar zadanog okvira. Podjednako to vrijedi i za ljubiće, za krimiće i za znanstvenu fantastiku i bilo bi potrebno golemo istraživanje s neizvjesnim ishodom kad bi se željelo utvrditi koji od navedenih žanrova ima više smjerova ili pak koji od njih ima više fanova. Otkako je još u doba Agathe Christie postavljeno pravilo da ubojica ne smije biti batler, krimić se razvio u mnoštvo podvrsta i podžanrova u kojima se, koliko god bili slični, razlikuju po načinu zapleta i raspleta i po stupnju strepnje i napetosti koje izazivaju. Sve to, međutim, vrijedi za strane krimiće, većinom američke produkcije iz koje i dalje dobivamo informacije „bujicom slučaja koja na naše obale nanosi naplavine iz goleme planetarne produkcije krimića”, kako je to prije trideset godina ustvrdio Igor Mandić u svojim ogledima o kriminalističkim romanima objavljenima pod zajedničkim naslovom Principi krimića (NIRO Mladost Beograd, 1985., VBZ Zagreb 2015.)

„Ako je svakovrsni kriminal u nas već poodavno masovna pojava (nikad to nije ni prestao biti, kao što rekoh, samo što se to danas otvoreno priznaje), onda naš domaći krimić to još nije! Ali nije naodmet ponoviti neke okolnost i uvjete koji još nisu toliko razvijeni da bismo imali zaista veliku proizvodnju krimića, onako kao što imamo nezajažljivo tržište za njih! Masovna proizvodnja krimića ovisi o visokoj kolektivnoj pismenosti koja se ne stidi svoje tržišne prođe! (…) Dok se u nas ne formira potpuno slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi, u kojoj je krimić legitimna pojava, dotle ćemo imati više boljih kriminalaca nego dobrih pisaca krimića.”

Tako je procijenio Igor Mandić u svojim „Konturama jednog trivijalnog žanra”. Iako je između prvog i drugog izdanja njegovih Principa… prošlo trideset godina, pisci krimića u nas su i dalje malobrojni i rijetki, slobodno polje književno-moralnog odnosa prema kulturi nije uspostavljeno, a uspješnost domaćih mjeri se većinom usporedbom sa stranim uzorima.

Cosy krimić Ubojstvo na Mrežnici – promocija: 2022. Anika Rešetar, Anđelka Kliment, Sandra Pocrnić Mlakar, Marija Sekelez

Pritom se zaboravlja da strani krimići k nama dolaze kao dovršeni proizvodi, a to znači uređeni i obrađeni jer se poduzima sve kako bi se nakladnička investicija isplatila. Jaka izdavačka industrija u razvijenim zemljama pobrinut će se da se rukopisom pozabave cijeli timovi stručnjaka ne samo za jezik već i za fabulu, za likove, za dijaloge i za sve detalje koji se mogu predvidjeti, kako bi se stvorio proizvod koji će zadovoljiti zahtjevan ukus što širega kruga kupaca naviknulih na velik izbor dobroga štiva. Domaći autor koji se usudi konkurirati takvoj šarolikoj i brojnoj ekipi zato je većinom bolji pisac od većine američkih kolega, iako nema tako jaku nakladničku logistiku i sa strancima se ni izdaleka ne može mjeriti po prodajnim rezultatima. Jer treba imati na umu da k nama stižu najbolji naslovi s vrhova stranih top-ljestvica, pomno izabrani i uređeni, usklađeni s ukusom publike. Od domaćih rukopisa traži se zato da ispune očekivanja koja su postavili stranci, i to najbolji među njima. Pritom je iz produkcije namijenjene tržištu domaći autor krimića potpuno potisnut i preplavljen uvozom stranih naslova, dok se istodobno razlikuje od kontemplativnih i mnogo manje produktivnih „pravih” književnika. U takvim je uvjetima prava hrabrost upustiti se u pisanje domaćeg krimića i za tim žanrom posegnut će samo najtalentiraniji istinski fanovi stranih spisateljskih zvijezda.

Interliber 2018.: Jan Bolić, Marisstella Bolić, Milena Benini i Vlasta Janton

Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke, prihvatio je izazov usporedbe sa stranim profesionalcima i unatoč tjelesnom hendikepu (spinalna mišićna atrofija) živi svoj spisateljski san. U svojoj trećoj knjizi Jan se posvetio žanru krimića, kao i njegov idol Jo Nesbφ, da bi u sljedećem romanu svoga američkog inspektora Johna Monroea doveo u Rijeku kako bi se suprotstavio korupciji. Romanom Štakori Jan Bolić omogućio je Riječanima da svoj grad sagledaju iz čitateljske perspektive, kao što čitajući prijevode upoznaju Central Park ili predgrađa Londona.

Kriminalističkim romanom Ubojstvo na Mrežnici Anđelka Kliment uvela je na našu literarnu scenu pojam cosy crime, vezan uz „nježne” krimiće bez drastičnih scena nasilja, akcije i jurnjave automobilima. Ubojstvo na Mrežnici debitantski je roman 73-godišnje profesorice engleskog jezika koja živi u blizini zagrebačkog Srebrnjaka kao njezina junakinja Irma Steeg, a zajedničke su im i šetnje po Lašćini kojima održavaju kondiciju. Roman je publika srdačno dočekala i pokazala da je željna krimića koji se događaju na našem terenu i žanrovske literature domaćih autora, tako da je nakon premijere u svibnju, već u srpnju objavljeno drugo izdanje, a slijedile su i nove avanture forenzičarke sa Srebrnjaka – sljedeće godine objavljen je roman Ubojstva na Krvavom mostu, a zatim Sve je počelo na Uskrs.

Zoran Lisjak na promociji u Čakovcu 2018.

Za Danijela Špelića nema dileme kamo smjestiti radnju romana i priča – svoje horore i krimiće smješta u Pakrac, grad u Slavoniji, na Papuku, između Daruvara i Kutine. Miran život u pakračkom zelenilu Danijel Špelić začinio je ozbiljnim i kontinuiranim pisanjem, jer dosad je objavio devet knjiga, a prvi kriminalistički roman Vidio sam kako umireš objavio je 2001. godine. Špelić je strastveni zaljubljenik u horore i krimiće, puno zna o svojim spisateljskim uzorima i, kad ne piše, gleda filmove ili čita romane koji ga inspiriraju te marljivo piše recenzije u kojima pokazuje široko poznavanje žanrova kojima se bavi. Špelićev privatni istražitelj zove se Lukas Hum, a dosad je istraživao u trima romanima – Nestala, Svjedok i Praznina. Ozbiljno bavljenje pisanjem i žanrovima dovelo je Špelića do adaptacije radiodrame i pisanja scenarija po motivima jednog od romana. Nije se lako dokazati, ali nije ni nemoguće, svjedoče Špelićeva iskustva. Član je Društva književnika i objavljuje u splitskoj Nakladi Bošković.

Miro Morović donio je osvježenje na literarnu scenu svojim spisateljskim samopouzdanjem i smislom za ironiju, kao i za stvaranje napetosti, neizvjesnosti i jeze. Njegov Detektiv Andrew Frame nije superheroj. Štoviše, njegovo kašnjenje ili nemar često ide na živce njegovim suradnicima, a njegov šef jedva obuzdava bijes kad Framea zove na sastanak. Ipak, Andrew Frame je nezamjenjiv kad se počnu nizati zagonetni nestanci ili serijska ubojstva u kojima počinitelj ne ostavlja tragove po kojima bi ga policija mogla pronaći. Andrew Frame živi u Shalow Lake Citiyju i glavni je lik romana Djeca slijepoga kovača (Naklada Bošković 2016., Naklada Fragment 2019.) i Voštani princ (Naklada Fragment 2022.). Morovićevi su romani opsežne knjige od 400 i više stranica, ali čitatelj koji počne pratiti Framea kako psuje dok kisne ili kako slijedi krvavi trag, neće ni primijetiti kako lista stranice i kad prvi put podigne pogled s knjige – bit će na sredini romana.

Nakon kriminalističkog romana Savršeni ustroj, Zoran Lisjak objavio je ratni roman Izbrisani u kojem s mnogo razumijevanja opisuje osjećaje mladih ljudi koji su se našli usred ratnih operacija. U njihovom snalaženju u ratnim okolnostima, strahovima, dilemama i emocijama koje nerado pokazuju Lisjak nalazi brojne motive od kojih gradi priču o moralu i životnim odlukama. Jer ratovi ne završavaju prestankom ratovanja, već nastavljaju živjeti u iskustvu sudionika, vojnika i časnika koji su kroz rat prošli s manjim ili većim ozljedama, od kojih se samo neke vide. Zoran Lisjak je uspješan poduzetnik koji u mjestu Turčišće nedaleko Čakovca vodi obiteljsku tvrtku, a u slobodno vrijeme piše i posjećuje književne večeri, pa često dolazi i u Zagreb pozdraviti pisce. Među uzorima koji su ga formirali navodi gimnazijskog profesora Ivana Pranjića, koji je predavao i Kristianu Novaku. Publika koja je upoznala Lisjaka čitajući njegov krimić Savršeni ustroj, objavljen 2018. godine, i danas očekuje nastavak.

Ako vjerujemo u Supermana, zašto ne bismo vjerovali da postoji i junak koji odlučuje biti čovjek, što je također herojstvo – komentira Bruno Šantek svoje atipične junake krimića. Motive za svoje krimiće Šantek traži u okolici Dugog Sela, na Martinbregu ili u vlaku kojim se njegov junak svakodnevno vraća iz Zagreba s posla. U Šantekovim romanima spektakularni bijeg pred policijom odvija se poznatim lokalnim cestama, a mirni dečki iz susjedstva imaju pronicljivost Sherlocka Holmesa. Bruno Šantek objavio je dosad tri krimića – Tajkunovi nasljednici (Profil, 2015.), Dosta! (Profil, 2016.) i Četvrti kralj (Naklada Ceres, 2023.). Krimić je za Šanteka poligon za prikazivanje narušenih obiteljskih odnosa, sprege mafije i političara, uglednika i tajkuna, učmalost provincijske sredine i snažnog individualca koji nepredviđene okolnosti zna usmjeriti u pozitivnom smjeru. S lakoćom postiže napetost, akciju i dinamiku, a pokazao je da uz ozbiljnog nakladnika može postići i autorski kontinuitet.

Interliber 2024. – Stevo Leskarac, Vlado Rajić, Veljko Krulčić, Božica Jelušić

Šanteka prati, savjetuje i podržava dugoselska književnica za djecu Melita Rundek. Koliko je za pisca u maloj sredini nužna suradnja i spisateljska podrška pokazuje i činjenica da je objavljivanje romana Reci brodovima da se brzo vraćam, drugog romana za odrasle Melite Rundek, inicirao upravo Bruno Šantek. Vlado Rajić nije pisac kriminalističkih serijala, nego istraživački novinar, no u trileru Kako sam ubio vlastitog ubojicu povezao je svoje pravničko zvanje i novinarsko zanimanje. Pripremajući se za pisanje romana o krijumčarenju organa, proveo je temeljito istraživanje, tako da su svi protokoli obdukcije, anatomski detalji i opisi dvorana odjela za patologiju autentični. Rajić se u romanu dokazuje kao spisateljski zanatlija koji se izražava s lakoćom i u romanu postiže atmosferu neizvjesnosti i straha koja pažnju čitatelja održava od početka do kraja. Roman je pisan u tri dijela, a svaki od njih priča po jedan od likova. U kriminalističku fabulu utkani su elementi magijskog realizma metafizičkom osvetom žrtve, dok u trenutku smrti svake od žrtava njihova percepcija kroz ispovijest u prvom licu također prelazi preko ruba stvarnosti. Na pitanje je li zlo pobjedivo, Rajić odgovara da je ipak optimističan. Ali pritom se ne smiješi.

Izvadak iz knjige Sandre Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.